Transferi naših klubova

Moj prijedlog je da naą savez zabrani odlazak igrača iz klubova npr. do 23 ili 24 godine.

Prvi razlog je taj ąto bi se naravno digla kvaliteta domaćeg prvenstva i ne bi bila viąe dva kluba u borbi za prvaka nego barem pet.         &a mp;n bsp;    

Drugi razlog je profit jer i netko tko nema pojma o koąarci zna da je igrač skuplji kada ima 23g nego 18,te bi s zadrľavanjem igrača naąi klubovi bili u vrhu ąto bi značilo trofeje odnosno zaradu.

Itreći najvaľniji je reprezentacija kojoj se ne bi znao kraj.Treba samo zamislit ekipu za jedno 3 ili 4 godine s Tomićom,Stipćevićem,Lalićom,Andrićem,Rokom,Tomasom,Popom,Zok ijemi Kasunom.Gdje bi nam bio kraj!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

stavi se u njihov položaj, da ti vani netko nudi lovu da li bi išao???

Nisi prvi koji se toga sjetio, međutim u današnje doba je to gotovo neizvedivo.

1998 je donesen pravilnik da je igrač nakon završne juniorske godine(18 godina) dužan potpisati sedmogodišnji ugovor sa svojim klubom, uz klauzole da nakon šeste sezone može u inozemstvo, odnosno nakon pete može u  Nba, naravno u oba slučaja uz odštetu.

Te iste godine tadašnji junior Splita Bruno Šundov odbio je potpisati takav ugovor. Pristao bi na četverogodišnji ugovor, koji prema pravilniku nije mogao biti potpisan. Rezultat toga je bio Olazak Šundova u Sad, koji nije koristio ni Splitu ni njemu, Split je dobio kojih 60tak tisuća$, a Šundov je stagnirao u Nba ligi. Zbog takvog pravilnika Split je iste godine napustio i tri godine mlađi Krešimir Lončar.

Višegodišnje ugovore su potpisali i Planinić, Ukić, M. Tomas... međutim svaki od njih je napustio klub kad je legla dobra ponuda, odnosno dobra odšteta.

Prepreka ostanku igrača u klubovima do kraja ugovora je i činjenica da klubovi neredovito plačaju igrače ili ih uopće ne plačaju, rezultat toga je raskid ugovora putem arbitraže. 2000 godine Cibona je namjeravala zadržati Bagarića, ali zbog kašnjenja ugovornih rata Bagarić je mogao dobiti raskid ugovora i Cibona ga je bila prisiljena prodati.

Istina je da igrač u pravilu više vrijedi sa 23 nego sa 18, ali neki igrači više vrijede sa 20 ili 21 nego sa 23. Ukić i M. Tomas su jako dobri primjeri za to. Oni su sa svojih 20-21 godinu prerasli sredinu u kojoj su igrali. Oni u svojim dotadašnjim krugovima više nisu mogli bitno napredovati. Da su ostali još godinu ili dvije u svojim klubovima ostali bi podjednake kvalitete, ali bi bili stariji, dakle cijena im nebi rasla. Na tlu Hrvatske mogli bi napredovati jedino prelaskom u Cibonu eventualno Zadar, ali ti klubovi nebi mogli platiti odštetu za njih.

Napretka za domaću košarku neće biti bez: povečanja financija ili boljeg rada sa mladim igračima.